Iskustvo sa grijanjem iz Like

LIČKA ISKUSTVA S (NE)GRIJANJEM

Nisam baš star, ali dugo pamtim. Pamtim kod babe Kate Markove u Ričicama njeno ognjište na kome smo varili za svinje, ponekad pekli kruv pod pekom i pekli krumpire. Vatru smo počimali s borovim češerima, jer je borik bio blizu kuće. Baba je za kuvanje i grijanje kuće imala kozu, limeni šparket koji je durao jedva dvije godine jer nije bio obzidan.

U Gospiću gdje sam ostario svakako smo se grijali. U kući u Budačkoj ulici bio je bili šparket na drva, a drva pod krovićem na dvorištu koje smo u jedan pilili ručnom žagom. Školovao sam se u Gospiću i u istoj zgradi nove gimnazije polazio sam sedam razreda osnovne škole, zatim gimnaziju pa na kraju i pedagošku akademiju. U školi je bilo centralno grijanje s kojim smo se smrzavali. Kao klinci rupe smo u starim radijatorima čepili kruhom navleženim u ustima. Tako smo doprinosili boljem grijanju.

Početkom 1968. bio sam student i već smo bili preselili u Žabičku ulicu. Jedva sam došao do akademije toga siječanjskog jutra jer je bilo čak minus 32 stupnja Celzijusevaca. Tada su bile moderne šimi cipele i one kolege koje su ih imali, a nisu imali gojzerica, jedva su došli do akademije, ali su im svima redom popucali đonovi. Iako smo već bili odrasli bili smo nemirni, a bilo nas je oko 250 studenata iz cijele bivše države, brzo smo pušteni kućama. Tadašnji direktor Pedagoške akademije Stipe Josipović, dao nam je slobodan dan samo kako ne bi odgovarao ako se tko smrzne za nastave, jer su radijatori na trećem katu nove gimnazije bili – ledeni.

Uz pomoć nekadašnjeg fonda solidarnosti za stambenu izgradnju u koga je izdvajano četiri posto od svake plaće konačno sam krajem 1979. uselio u svoj stančić od pedeset kvadrata na Čardaku. Zgrada je bila s centralnim grijanjem, jasno na naftu. Blagodat tople WC školjke uživali smo samo dvije godine. Seljačine koje su dobili stanove na Čardaku nisu htjeli plaćati grijanje pa su porezali cijevi i počeli dovlačiti drva. S drvima smo i rat dočekali. Na obnovu je nas nekoliko starih stanara čekalo čak 13 godina, zgrada je obnovljena za 7,5 milijuna kuna poreznih obveznika. I ne lezi vraže, zbog novih seljačina u zgradi ponovno nemamo centralnog grijanja u koje je uloženo okruglo milijun kuna poreznih obveznika.

Imenicom muškog roda – seljačine, ne mislim vrijeđati seljake, ovo vam više dođe kao pojam karaktera. Naime, seljačina napusti selo, ovce i đubar i oće bit baš u stanu, pa makar mu 333 dana bio prazan tijekom godine, a on čobani po birtijama i u staroj kućetini. On je njega zavrijedio i mora bit njegov. Kako sam osjećao što će se dogoditi, a sa seljačinama bez obzira iz kojeg su sela ili ulice došli na Čardak, ne isplati se raspravljati. Tijekom adaptacije zgrade, napravio sam desetak utičnica za struju po cijelome stanu. Zgradu su obnavljali majstori obrtnici iz Slavonskog Broda i njegove okolice. Centralaši koji su obnavljali grijanje i toplu vodu za kupanje prije sedam godina govorili su mi da se lipovičini radijatori lako mogu prepraviti na grijanje na struju. I nisam to zaboravio pa sam pronašao zagrebački tvrtku Viking koja to radi.

S Robertom, gazdom u Vikingu, brzo sam postigao dogovor razumjeli smo se samo telefonom i to iz šuba. Uplatio sam avans i za desetak dana bilo je sve riješeno. Prva sezona grijanja na struju uz pomoć Vikinga bila mi je prošle zime. Mjesečna rata za struju, imam dvotarifno brojilo, bila mi je za grijanje, struju, i toplu vodu s dva bojlera nešto preko 500 kuna. Ljetos sam dobio novi obračun za struju i ratu, zamislite, manju od lanjske – iznosi točno 408,56 kuna što me je iznenadilo i obradovalo. Za isti stan prije dvije godine grijanje sam plaćao u zimskoj sezoni 1200 kuna mjesečno što je bilo preko sedam tisuća kuna godišnje plus oko 2500 kuna za struju za kuhanje, rasvjetu i moju računalnu opremu.

Struja i centralno grijanje stajali su me prije dvije godine više od deset tisuća kuna, a prošle godine nakon prestanka centralnog oko šest tisuća kuna. Ukoliko ne bude inflacije, poskupljenja i ostalih recesijskih čestitki, ove će me godine grijanje još manje stajati.

S dečkima iz Vikinga nije bilo šale. Radili su ko Singerica, sve po dogovoru. Zadovoljan sam što sam ih poslušao za centralnu kontrolnu jedinicu. U jednu utičnicu sam postavio neki mali uređaj, a svaki radijator je dobio posebnu utičnicu i bežičnu vezu s glavnom programskom jedinicom na kojoj sam programirao temperaturu i potrošnju struje – po noći. Tijekom listopada ove godine temperaturu sam u Gospiću održavao s jednim manjim radijatorom, a u boravku sam preko noći uključivao i drugi, veći radijator. U hodniku ga još nisam palio, kao niti onaj u sobi. Zbilja, taj radijator sam zimus uključio samo nekoliko dana kada je bila gripa.

Robert mi je sugerirao da ne režem cijevi od centralnog grijanja jer u Liku dolazi plin, pa ako proradi kotlovnica mogu se ponovno priključiti. Samo su ne cijevi našerafili željezne čepove da ne plivam. Ostali su i ventili.

U mojoj zgradi još četiri susjeda imaju Vikingovo grijanje i to na moj nagovor. Jedino je jedna susjeda imala problema s limitatorom oko prošlog Božića. Pekli su se kolači, purica, a i radio je bojler. Na to treba pripaziti ili pojačati limitator.

Susjedi me ove godine ništa ne pitaju u svezi radijatora. I sam sam zadovoljan i prezadovoljan. Kad nekome pričam o grijanju smo se lagano smiješim i hvalim. Pa ljudi, kako i ne bi, to je jeftinije i od plina, i od peleta, a naročito drva koje treba vukljati svakog dana, a za Liku ih za jednu vatru u jednoj sobi treba berem deset metara, a to je tri iljade kuna, i imaš ladnu WC školjku.